Lavoslav Čaklović - konferencije

Alternativni eksperimentalni izbori (slides)

Alternativni izbori \(\equiv\) Izborna procedura razlikuje od danas poznatih.
Eksperimentalni izbori \(\equiv\) Odvijaju se jednom, paralelno s aktualnim izborima na nekim izbornim jedinicama.
Namjena eksperimenta je ispitati prihvatljivost izborne metode za glasače i analitičare.

U predavanju se raspravlja o prednostima i manama pojedinih glasačkih listića,... kao i o socijalnim aksiomima, teoremima nemogućnosti i teoremu mogućnosti.
Ograničenja i zahtjevi na izborne listiće i izbornu proceduru:

Jednostavan listić ne dovodi glasača u nedoumicu što treba učiniti. U suprotnom se povećava broj nevažećih listića.
Agregacija individualnih preferencija u socijalnu trebala bi biti razumljiva glasaču. U suprotnom se glasač osjeća izmanipuliran.
Ustanoviti proceduru koja provjerava ispravnost glasačkog listića na licu mjesta. Time se umanjuje broj nevažećih listića i mogućnost manipulacije s glasačkim listićima nakon zatvaranja biračkih mjesta.
Manipulativnost je latentno prisutna u svim izbornim procedurama. Ja manipuliram ako dajem prednost onom kandidatu koji nije moj izbor, a s namjerom da umanjim šansu kandidatu favoritu.

Uzročnost i indukcija. Kontračinjenični pristup (slides)

Pod pojmom induktivno rasuđivanje, grubo govoreći, misli se na sljedeće: Ako je nešto istinito za neke pripadnike određene klase onda je to istina i za druge pripadnika te klase (nepotpuna indukcĳa). Ako se zaljučak primĳeni na neodređeni broj ili sve pripadnike klase onda govorimo o poopćenju ili generalizacĳi. Obično se indukcĳa formulira kao proces zaključivanja od posebnog ka općem (Aristotel) ili od manje generalne do više generalne tvrdnje ili... od poznatog na nepoznatom. Ako se poopćenje odnosi samo na neke, nove pripadnike klase, tada ne govorimo o generalizacĳi već o ’novim posebnostima’. Indukcĳa se može odnositi i na zaključivanje o budućnosti na temelju prošlosti, a može se odnositi i na zaključivanje o događajima iz prošlosti na temelju drugih elemenata iz prošlosti. Osnovno pitanje je "Što induktivno zaključivanje čini legitimnim?".
Hume nĳe koristio termin indukcĳa, a jedna od njegovih definicĳa (ima ih više) je sljedeća:

Možemo definirati uzrok kao objekt, kojeg slĳedi drugi objekt, a svi objekti slični drugom su sljedbenici objekata sličnih prvom. Drugim rĳečima, ako prvi objekt nĳe bio drugi nĳe mogao biti (Hume, 1975, Section VII, Part II, 60).

Na primjer, ako smo zaključili da su mnogi gavrani (svi koje smo do sada vidjeli) crni, tada očekujemo od sljedećeg gavrana kojeg opazimo da bude crn. To je uzročno zaključivanje.
Sâm Hume zastupa tezu da induktivno rasuđivanje nĳe forma zaključivanja i njegovo razumĳevanje bi trebalo doći iz nekog drugog aspekta, a ne formalno logičkog. Valjanost induktivnog rasuđivanja dolazi od psiholoških faktora koji pomažu u formiranju zakonitosti iz niza pojedinačnih slučajeva.
Uzročnost je jedan od fundamentalnih pojmova u našem zaklučivanju. Princip, poznat pod nazivom princip uzročnosti postulira da se uzročnost ne može propagirati brže od brzine svetlosti čime se vrĳeme i uzročnost direktno povezuju. Nedostatak takvog razmišljanja je taj što se time ograničava domena uzročnosti. Filozofija znanosti danas je stavila uzročnost u ontološko središte same spoznaje. Nĳe jednostavno odgovoriti na pitanja: "Što je to uzročnost? Što je uzrok, a što posljedica?" O tim pojmovima imamo neku predstavu i koristimo ih u svakodevnom životu. U tome i jest problem jer rĳeči živog jezika mĳenjaju značenja ovisno o kontekstu. Možda je lakši zadatak postaviti zahtjeve što od uzročnosti očekujemo, tj. kako bi trebala funkcionirati, uvažavajući rigoroznost znanstvene analize i uvažavajući činjenicu, ponavljam, da je glavni činitelj u kontekstu spoznaje čovjek.
Posljedice ovise o uzrocima, ali uzroci ne ovise o posljedicama. Ako se ne ostvare uzroci tada se ne dešava ni posljedica jer posljedica ovisi o uzrocima. Protučinjenična izjava: "Ako se ne ostvare uzroci tada nema ni posljedice" je dakle istinita. Međutim, ako izostane posljedica, još uvĳek mogu postojati uzroci u situacĳama kad se pojave uvjeti koji posljedici nisu skloni. Protučinjenična izjava: "Ako izostane posljedica tada nema ni uzroka" nĳe nužno istinita. Ako kratki spoj na električnoj instalacĳi bude uzrokom požara i uništenja kuće, tada izjava: "Ako kuća nĳe uništena u požaru, to znači da nĳe bilo kratkog spoja" ne mora nužno biti istinita jer kuća može biti od kamena koji je onemogućio širenje vatre uzrokovanu kratkim spojem. Ovaj i slični primjeri sugeriraju da bi propisno razumĳevanje protučinjenične izjave moglo pomoći u razumĳevanju uzročne veze.
Filozof David Lewis (1973) razradio je pristup utvrđivanja kauzalnosti događaja \(𝑋 , 𝑌\) utvrđivanjem istinitosti činjenične izjave: "Kad se dogodi \(𝑋\) tada se dogodi i \(𝑌\)" i protučinjenične izjave: "Ako bi izostao \(𝑋\) tada bi izostao i \(𝑌\)" i treći uvjet kauzalnosti: Ako naslućujemo da je \(𝑋\) uzrok od 𝑌 i da \(𝑌\) nĳe uzrok od \(𝑋\) onda, predlaže Lewis, treba dodatno utvrditi istinitost izjave: "Ako bi izostao \( Y ̇\) tada bi izostao i \( X ̇\)".
Protučinjenično razmišljanje je proces vrednovanja uvjetovanih tvrdnji s alternativnim mogućnostima i njihovim posljedicama (tj. "Što ako" tvrdnji). Te alternativne mogućnosti mogu biti vezane za prošlost (napr. "Da princ Ferdinand nĳe ubĳen, ne bi došlo do I svjetskog rata.") ili buduće mogućnosti (napr. "Kad bi Hrvatska izašla iz EU, EU bi se raspala.").
Lewisov pristup dakle mora prepoznati slične uzroke i slične posljedice u realnom svĳetu u kojem uzrok i posljedica postoje i u mogućim svjetovima u kojima navodni uzrok ne postoji. Taj je pristup usko vezan s metodom razlike Johna Stuarta Milla (Mill, 1888).
U tekstu ćemo spomenuti neke kontraprimjere koji osporavaju opisani Lewisov kontračinjenični pristup, zbog čega Lewis popravlja i nadograđuje svoju teorĳu (Lewis, 2000). Nova teorĳa nastoji donekle sačuvati Lewisovu prvobitnu zamisao, ali čini se, kao što ćemo vidjeti, bez konačnog uspjeha. Razvoj Lewisove teorĳe samo površno liči na put znanstvenog napretka kak ga vidi Popper, s tom razlikom što nĳe nadograđivana opovrgljivim hipotezama (zakrpama) već nepreciznom i nejasnom terminologĳom.

Teorija vrednovanja. Agregacija (FOI 2014) (slides)

Preferencija, teorem reprezentacije, stohastička preferencija, graf preferencija, tablica odlučivanja, hijerarhija odluke, metode rangiranja, primjena.

Metode redanja i vrednovanja (pdf)

U ovom tekstu dat ćemo kratki prikaz nekih multivarijatnih metoda iz statistike koje postaju sve zanimljivije u kontekstu rudarenja po podacima, modeliranju zavisnosti među varijablama (specijalno kategorijskih) i izvajanju informacijskih značajki... potrebnih za prepoznavanje objekata. To su:

Principal Component Analysis (PCA)
Correspondence Analysis (jednostavna (CA) i kanonska (CCA))
Metode vrednovanja (s naglaskom na metodu potencijala)

Zajedničko tim metodama je da skup objekata nastoje poredati na nekoj skali. Ovisno o tipu i kvaliteti ulaznih informacija odlučujemo se za jednu (ili više) od metoda za analizu podataka. Skala dodatno može poslužiti za račun mjere sličnosti med̄u objektima i njihovu kategorizaciju/klasterizaciju. Metode su ilustrirane na dostupnim podacima iz literature i podacima dobivenim kliničkim istraživanjima. Neki dijelovi ovog teksta još su u fazi revizije i dio su još nedovršenog znanstvenog istraživanja.