Reconfused
jednoj M.
~Skolski hodnici. Mjesto na~seg prvog susreta.
Prolazim, ne znam zna~ci li tebi jednako
to ~sto smo vidjeli jedno drugom u o~cima
onoga dana, pod snijegom, u Zagrebu, davno...
Ne ~zelim pitati. Mo~zda se ne usu~dujem
a mo~zda jednostavno ne znam ~sto bih s odgovorom.
Uvijek je bilo skupo biti razli~cit, imati svoj metar,
tje~sim se dok odlazi~s bez osvrtanja.
Hej... tvoja frizura ~cini mi se odnekud poznata!
Jo~s od onog dana kad sam ti nehotice razbaru~sio kosu,
ostao mi je pred o~cima taj look, pod prstima taj feel.
Osvr~tem se. Nema nikog. Odmor je odavno zavr~sio.
Pogled u tvom smjeru. Ti gleda~s u mene,
u moje o~ci, onaj poznati pogled bez blende.
Kroz moju glavu prolaze slike. Klupa u parku,
pogled k mostu, nabujala rijeka, grad kao iz snova -
dok na~si koraci prelaze ogromne provalije,
tih nekoliko stop~a ~sto nas jo~s dijele.
Moram te zagrliti. Moram osjetiti
taj tvoj pogled ~sto budi me, izbliza.
U zadnji tren, za~cu~deno pita~s "A Ona?"
Za~sto si ikad pomislila da mi je va~zna?
I dok jo~s razmi~sljam o tome, moje usne
me ne ~zele ~cekati. Jo~s jednom je potpuno normalna stvar
postala centrom Svemira. Sve dalje od toga vi~se nismo mi,
ve~t neka bi~ta u nama koja su jedva do~cekala svojih 5 minuta.
Osje~tam ti glavu na svojim prsima. Osje~tam te~zinu
tvog tijela na mojem, tu ~cvrsto~tu oslonca koju samo
jedni drugima mo~zemo podariti. Osje~tam da sanjam...
Da, sanjam. Al' gle ~cuda: budim se, ve~t je dan,
a osje~taj je jo~s tu. I sad znam da si to ti,
jedina ~sto prelazi bezdan snova da me utje~si.
Prematam natrag na ~skolske hodnike. Ponovo u san...
i opet odlazi~s bez osvrtanja, a ja ne ~zelim pitati ni~sta.
Ali zato ovoj tebi, ~sto gleda~s mo~zda stihove ove,
mogu ispri~cati bar samo doga~daj, ako ve~t ne i osje~taj...
u snu, 22.srpnja 2003., 6:15 ujutro - Veky