Naše malo putovanje kroz SAD, 2006.

Naše malo putovanje po Americi započelo je pozivom za sudjelovanje na matematičkoj konferenciji u State College-u, Pennsylvania. Moja bolja polovica, Borjan, iako nije matematičar odlučio mi se pridružiti nakon što je malo preraspodijelio svoje poslove. Kako to obično biva kod organizacije službenog puta u tako daleku destinaciju, valjalo je spojiti ugodno s korisnim i iskoristiti ovu priliku za obilazak što više znamenitosti tog kraja. S obzirom da SAD obuhvaćaju tako veliki teritorij, a da smo mi imali na raspolaganju samo 17 dana morali smo se odlučiti na 2 ili 3 zanimljive lokacije koje ćemo posjetiti. Brzo smo sastavili plan našeg putovanja nakon što sam istaknula svoj autoritet poznavatelja važnih speleoloških objekata po Americi. Borjan je sastavio pedantnu Excel tablicu sa svim terminima, mjestima i aktivnostima, kupili smo avionske karte preko Beča i upustili se u mukotrpnu proceduru dobivanja američke vize. Sve ostalo: kupnju karata za lokalne letove, te rezervacije za smještaj i rent-a-car obavili smo preko interneta.

Dovršili smo sve pripreme i lagano krenuli 18.5. u 15.30 sati malim aviončićem za Beč. U Beču smo saznali da je prethodni let našeg aviona bio vrlo turbulentan i da će zbog sigurnosnih provjera let za New York kasniti 2 sata. Nije nam se sviđala činjenica što moramo toliko čekati, ali s druge strane ako je trebalo osigurati da naš avion ne završi negdje na dnu Atlanskog oceana, neka provjeravaju koliko žele. Napokon poljećemo iz Beča oko 19.30. Let je trajao oko 9 sati i stalno je izgledalo kao da pokušavamo uloviti sunce na horizontu. Uspjeli smo odspavati 4-5 sati a Austrijanci su nas cijelo vrijeme dobro hranili. Poslije se ispostavilo da je to bila zadnja poštena hrana koju ćemo jesti sljedećih 17 dana. Na JFK aerodrom u New York-u sletili smo u 22.30 po lokalnom vremenu. Čim smo izašli iz aviona shvatili smo što znači pooštrena sigurnosna kontrola na američkim aerodromima, a to će nas pratiti čitavim našim putovanjem. Na aerodromu nas je dočekao Borjanov stric koji tamo živi već 30-ak godina. Potrpao nas je u svoj auto i odveo u svoju kuću u Glen Rock-u, New Jersey, 45 minuta od New York-a.

20.5. u 9.30 lovimo bus iz Glen Rock-a za New York i u 11 sati stižemo u Port Authority Bus Terminal na križanju 42. Ulice i 8. Avenije. Tamo kupujem kartu za State College i podzemnom željeznicom krećemo prema South Ferry na južnom kraju Manhattan-u. Cilj nam je Kip slobode. Zbog popravka pruge zadnjih nekoliko stanica vozimo se busem, pa imamo priliku proći pokraj mjesta na kojima su nekad stajali tornjevi World Trade Center-a. Tamo trenutno nema ničeg, ali se priprema gradnja novih građevina. U Battery Park-u pokraj South Ferry-a tisuće ljudi čeka i do sat i pol da se ukrca na brod za Liberty Island na kojem se nalazi Kip slobode. Mi odustajemo od toga, jer smo čuli da se i onako ne može popeti na vrh kipa. Zato kupujemo karte za Water Taxi, koji je zapravo mali žuti brodić koji se vozi uz i niz Hudson River i East River. Karta omogućuje vožnju cijeli dan s time da se može sići i opet ući na brod na svim stanicama. Naša prva vožnja u 13.26 je uzvodno po East River-u, s time da prvo prolazimo pokraj Kipa slobode, zatim pristajemo u South Street Seaport-u, prolazimo ispod Brooklyn Bridge-a, i napokon se iskrcavamo blizu zgrade UN-a. Šećemo se oko zgrade UN-a i odlazimo do Grand Central Terminal-a, prolazimo pokraj MetLife Building-a, St. Patrick's Cathedral i Rockefeller Center-a. Na povratku do pristaništa broda jedva smo uspjeli uloviti taksi i jedva stižemo na brod u 16.27. Brodom se vraćamo niz East River i iskrcavamo se u Brooklyn-u kod Fulton Ferry Landing-a. Tamo smo naišli na mnogo mladenaca koji su se fotografirali ispred lijepog pogleda na Manhattan. Nakon kratke šetnje vraćamo se na brod u 17.50. Ponovo prolazimo pokraj Battery Park-a i uplovljavamo u Hudson River. Obilazimo World Trade Center, Greenwich Village, Chelsea Piers i iskrcavamo se kod 44. Ulice na mjesu u kojem je trajno usidren nosač aviona "Intrepid". Pješice odlazimo duž 42. Ulice prema autobusnom terminalu i u 9. Aveniji nailazimo na ulični sajam na kojem kupujemo Tajlandsku i Tursku hranu. U Port Authority Bus Terminal-u lovimo bus u 19.50 za Glen Rock. Jedini nam je problem bio pogoditi pravu stanicu, budući da sva naselja u predgrađima izgledaju isto: samo kućice sličnog izgleda, nema lokalnih dučana, poštanskih ureda i kafića kao znakova prepoznavanja. Uz malo vrludanja sretno stižemo do kuće Borjanovog strica oko 21 sat.

21.5. u 10.00 ukrcavam se u Port Authority Bus Terminal-u na bus za State College. Čak i za ulazak u bus bio je potreban pregled prtljage kao i na aerodromima. Ja odlazim na konferenciju, a Borjan ostaje u New York-u još par dana. Pennsylvania je vrlo lijepa država, autobus prolazi pokraj šuma i seoskih imanja uz jednu pauzu u Harrisburg-u. U State College stižem u 17.10 i brzo pronalazim svoj hotel. Čim sam ušla u hotelsku sobu, naučila sam nešto o američkom hoteljerstvu. Cijene soba su visoke, ali više-manje ne ovise o broju osoba koje u njima borave. Osim spavanja u sobi, u cijenu nije uključeno gotovo ništa. Doručak, piće, filmovi ... sve se plaća naknadno. Sljedećih četiri dana prisustvujem konferenciji na Penn State-u, što za nematematičare i nije baš zanimljiv događaj iako je prošla vrlo uspješno. Zanimljivost je možda i činjenica da, iako smo se mi u Zagrebu pakirali pod ljetnim temperaturama, u State College-u je jedno jutro osvanula sa 4°C. Isto tako uvidjam da američka hrana baš i nije jako dobra. Ili nije zdrava niti ukusna, ili je zdrava poput raznih salata ali si nakon njih vrlo brzo gladan. Jedina zanimljivost tokom konferencije je izlet organiziran 24.5. popodne. Tog dana u 13.30 krećemo busem iz State College-a i za pola sata stižemo pred špilju Indian Caverns, u kojoj su nađeni ostaci oruđja Indijanaca od prije 6000 godina. Špilja nije velika niti impresivna, a očito je da su je prilikom uređivanja prilično devastirali. Špiljskih ukrasa ima vrlo malo. U svakom slučaju Amerikanci su iz ničega napravili pravu turističku atrakciju. Nakon povratka sa izleta tog dana stigao je i Borjan, pa s njim obilazim koledž. On je sada pust jer je semestar završio, ali je vrlo lijep s puno sportskih terena i stadiona.

26.5. u jutro pakiramo stvari i odlazimo iz hotela hotelskim prijevozom na lokalni aerodrom. Ovime je završio službeni dio putovanja i započeo zabavni. Na aerodromu smo iznajmili malog Pontiaca i oko 11 sati lagano krenuli na naš put prema zapadu. Uz dvije pauze najviše se vozimo po medudržavnoj cesti I-80 West, i u 17 sati stižemo u Cleveland, Ohio. Tamo smo trebali prespavati kod Borjanovog prijatelja Marka, medjutim njegova tromjesečna kćerka se razboljela pa je to otpalo. Sva sreća na konferenciji sam upoznala svog kolegu Paul-a koji živi u Cleveland-u i koji nam je ponudio smještaj u svojoj kući. Nakon malo vrludanja po Cleveland-u nalazimo Paul-ovu kuću u kojoj nas dočekuje njegova žena Lana i njihovo dvoje djece. Ljudi su vrlo simpatični i gostoljubivi, a nama je to bila jedinstvena prilika da se osobno upoznamo sa pravom američkom obitelji i s američkim načinom života. Sa njima se družimo tokom popodneva i učimo klince kako se pišu čudne riječi na hrvatskom. Za večeru nam nude minestrone juhu i domaće pecivo, što je bila prva domaća hrana u zadnjih tjedan dana. S užitkom smo je pojeli. Oko 19.30 Marko dolazi po nas i vodi nas na večeru u lokalni bar "Winking Lizard". Tamo naručujemo sendviče, što je i tipična američka hrana, i vodimo zanimljiv razgovor sa Markom o razlikama izmedju našeg i američkog pogleda na svijet. Trudimo se da ne dođemo prekasno doma, pa smo u 23 sata već u Paul-ovoj kući. Opraštamo se od Marka i još malo vremena provodimo sa našim domaćinima, pa odlazimo na počinak.

27.5. u jutro se pozdravljamo sa Paul-ovom obitelj i odlazimo na malu vožnju kroz centar Clevelend-a. Zaustavljamo se na jezeru Eire, ali jezero uopće ne vidimo od magle. Vidimo samo obrise pokojeg broda i muzej "Rock and Roll hall" sa velikom gitarom ispred ulaza. Nemamo puno vremena, pa se upućujemo prema aerodromu na kojeg stižemo u 10.40. Borjan vraća iznajmljeni auto, a ja odlazim predati prtljagu. Taj jednostavni zadatak nije prošao bez problema jer je žena na šalteru pronašla plinsko kuhalo u mom ruksaku. Iako nisam imala plinsku bocu, jer sam znala da to predstavlja eksplozivno sredstvo, žena je svejedno digla paniku i tražila da ga izvadim sa dna ruksaka. Nakon 15 minuta natezanja i konzultiranja sa nadređenima, ispada da moje kuhalo i nije tako opasno, pa sve opet guram natrag u ruksak. Dobro, to smo obavili. Ali to nije bilo sve i tek smo se počeli upoznavati sa čarima sigurnosnih pretraga na američkim aerodromima. Kod pregleda ručne prtljage prije pristupa izlaznim vratima, u Borjanovom malom ruksaku pronalaze kuhinjske noževe, koji su dio naše kamperske opreme a Borjan ih je zaboravio staviti u veliki ruksak. Veliki kiks! Službenik na detektoru zove policiju 20 minuta prije polaska našeg aviona u 11.40 i uopće ga ne dira što ćemo najvjerojatnije zakasniti na naš let. Pa, radilo se o pokušaju terorističkog napada na avion! Mene ipak puštaju i odlazim prema izlaznim vratima sa maglovitom idejom da ću sama morati letiti do Nashville-a, tamo pokupiti prtljagu za dvoje ljudi, iznajmiti auto, odvesti se do Cave City-a i tamo se nekako naći sa Danteom. A Borjan će se već nekako snaći. U 11.35 Borjana ipak puštaju nakon što je ostavio noževe kod policajca, koji i nije baš bio impresionirana našim potencijalnim oružjem. Sva sreća i avion je još kasnio pa se svi sretni ukrcavamo sa svojim stvarima, minus 3 noža, u avion koji poljeće u 12.05. Sretna sam da konačno napuštamo Cleveland. U Nashville, Tennesee, slijećemo u 12.30 sati po njihovom vremenu a mi gubimo jedan sat. Borjan uzima novi auto i oko 13.30 krećemo prema Cave City-u u Kentucky-u, u kojem se nalazi ulaz u Mammoth Cave. Do glavnog ulaza u Mammoth Cave dolazimo u 14.45, podižemo rezervirane karte za četiri različita obilaska špilje i oko 15.15 nalazimo se sa Danteom. Dante - Danijel Lukačić je stari član našeg speleološkog odsjeka i speleoronilac, koji već neko vrijeme živi u Detroit-u i bio je jako sretan što nas vidi. Mi smo bili prvi iz odsjeka koji smo ga došli posjetiti. Nešto više detalja o ovoj najduljoj špilji na svijetu možete pročitati u Danteovom članku u prošlogodišnjem broju "Speleologa". Temperatura vani je vrućih 30°C, pa smo se smjestili pod jedno drvo, i jedemo i pijemo stvari koje je Dante kupio u Detroit-u. Svi proizvodi su proizvedeni u Hrvatskoj, pa na kratko uživamo u ugodnom obroku. Čekamo na ukrcaj na bus za novi umjetno napravljen ulaz u špilju. U 15.45 zajedno krećemo na turu "Frozen Niagara" i vodi nas stari simpatičan ranger sa svojom partnericom. On nam priča zgode o prvim istraživačima i vlasnicima pojedinih špilja i dijelova Mammoth Cave-a, koji su se još u 19 stoljeću svadili oko toga tko će od njih privući više turista. Novi ulaz otkrio je miniranjem čovjek po imenu John Morrison. Ulaz je meandar koji se najprije strmo, pa onda okomito spušta na dubinu od oko 60-ak metara. Nakon toga slijedi uži vodoravni kanali i dvorane s urušenim stropovima koji su potpuno ravni a dna dvorana su ispunjena glonđama. Na kraju ture dolazimo do mjesta s puno špiljskih ukrasa i impozantnim kamenim saljevom "Frozen Niagara". Nakon nekog vremena potrošenog na fotografiranje ovih špiljski ljepota, izlazimo na drugi izlaz van i vraćamo se busom na glavni ulaz. Tura je ukupno trajala oko 2 sata, a duljina pređenog puta je oko 1200 m pod električnom rasvjetom. Kod glavnog ulaza potvrđujemo rezervaciju za kamp i podižemo šatore. Dante nas želi odvesti u Bowling Green na večeru sa steakom i pivom da proslavimo njegov rođendan, jer se u lokalnom okrugu ne smije točiti alkohol. Krećemo oko 21 sat i nakon 45 minuta vožnje stižemo u Bowling Green. Nakon 2 kruga oko centra gradića nikako da nađemo neki restorančić koji je još uvijek otvoren. Na kraju totalno gladni stajemo u neki fast food s morskim plodovima u kojem nema pive. Dante je jako razočaran. Ipak smo se uspjeli najesti, pa se vraćamo u kamp oko 23.30. Kod šatora otvaramo pive koje je Dante donio i proslavljamo njegov rođendan.

28.5. dižemo se u 7.30 jer na programu imamo čak dvije ture. Dante na žalost mora natrag u Detroit, pa on sprema svoje stvari. U 8.45 se Borjan i ja upućujemo prema špilji a Dante na put. Pozdravljamo se sa Danteom i započinjemo turu "River Styx". Tura kreće od prirodnog "povijesnog" ulaza i nastavlja se širokim hodnicima sa potpuno ravnim urušenim stropovima. Također prolazimo i kroz velike dvorane kao što je kružna "Rotunda" na koju prvo nailazimo. Na tom djelu se oko 1812. godine za vrijeme rata za nezavisnost iskopavao nitrat za izradu baruta, a na iskapanju su radili robovi. Jedan od pametnih mladih robova Stephen Bishop pronašao je mnoge daljnje prolaze i bio je vodič kroz špilju. Mi prolazimo širokim glavnim kanalom "Broadway Avenue" i kod stijene u obliku sarkofaga skrećemo u uže meandraste kanale. Jedan od tih uskih kanala zove se "Fat Man's Misery" ("Muka debelog čovjeka"). Svi ti kanali su potpuno suhi, a tlo je poput prašine. Prolazimo i preko dviju vertikala, od kojih je dublja duboka oko 50 m i zove se "Bottomless Pit" ("Jama bez dna"). Spuštamo se prema dubljim kanalima do dubine od oko 120 m u kojima još ima vode. Stižemo do obala rijeke "Echo" i rijeke "Styx" u kojima je voda viša nego inače, a ponekad zna i poplaviti dublje kanale. Zatim dolazimo do visoke dvorane s prirodnim stupovima koji se nazivaju "Ruins of Karmak". U sredini te dvorane nalazi se toranj od stepenica visok oko 60 m, po kojem se penjemo prema izlazu. Ponovo se vraćamo u široki kanal koji zatvara kružnu stazu i ulazimo ponovo u "Rotundu" blizu prirodnog ulaza. Vodič nas ostavlja još pola sata da obiđemo taj dio i pročitamo poučne table. Tura je trajala 3 sata i duga je oko 4 km, a osvjetljena je električnom rasvjetom. U 11.45 izlazimo kroz prirodni ulaz van. U 13.45 krećemo na popodnevnu turu "Violet City Lantern Tour" koju obilazimo sa petrolejskim fenjerima. Početak ture je isto kod prirodnog ulaza i ponovo prolazimo kroz "Rotundu" i "Broadway Avenue", ali ovaj puta bez električne rasvjete kako bi se uživjeli u atmosferi prvih istraživača. Sada ne skrećemo kod sarkofaga već nastavljamo dalje tim širokim kanalom. Prolazimo pokraj ruševina kućica koje su pripadale lječilištu tuberkuloze u 19. stoljeću. Nastavljamo dalje istim kanalom i dolazimo do najveće dvorane "Wright's Rotunda" sa velikim elipsastim ljuskama na stropu. Prolazimo kroz još nekoliko dvorana i sve su urušene, te dolazimo do dvorane "Chief City" u kojima su se nalazili ostaci predmeta Indijanaca starih od 4000 do 2000 godina. Nađene su njihove baklje, sandale i crteži dobro očuvani zbog stalne i suhe klime u špilji. Malo dalje od te dvorane nađeno je i mumificirano tijelo jednog Indijanca na kojeg je pao blok stijene. Ne zna se točno zašto su ti davni ljudi ulazili tako duboko u špilju, ali se zna da su otklesavali gipsaste ukrase sa zidova, a ostavili su i svoje baklje zataknute visoko u stropu. Na kraju se malo penjemo i prolazimo kroz "Kämper-ovu" dvoranu koja nosi ime po čovjeku koji je iskopao prolaz do nje. Dolazimo do dijela nazvanog "Violet City" kod kojeg je eksplozivom napravljen novi ulaz, a špilja se nastavlja malo dalje drugim ulazom "Carmichael Entrance", jer je kanal između njih zatrpan. Oko 17 sati izlazimo van i bus nas vraća do glavnog ulaza. Tura je trajala oko 3 sata, a dugačka je 4800 m. Nakon povratka, upuštamo se u malu šetnju, i uz malo lutanja stižemo do "Green River" ("Zelena rijeke") koja je glavni arhitekt špilje i skuplja sve njene potoke uključujući i "Styx". Na večer se vraćamo u kamp i pokušavamo se pridružiti organiziranoj logorskoj vatri, ali ju nismo uspjeli pronaći.

29.5. je bio jedan od dva najnapornija dana na cijelom putu. Digli smo se u 7 sati i počeli pospremati stvari. Srušili smo šator i spakirali ruksake za večernji let. U 9.45 smo već kod glavnog ulaza, a u 10 sati započinje "Wild Cave" tura, prava speleološka tura koja je najdulja i po trajanju i po pređenom putu. Dva mlada rangera dolaze po nas, provjeravaju da li smo dobro obućeni i dijele nam kacige, baterijske svjetiljke i štitnike za koljena koje poslije, naravno moramo vratiti. Kao suvenir nam poklanjaju žute marame sa popisom svih mjesta koja se mogu obići ovom turom. Tura je svaki puta malo drugačija, a njen opseg i trajanje najviše ovisi o spremnosti grupe koju vode. Nakon što smo se opremili odlazimo busom do "Carmichael"-ovog ulaza, koji je svega desetak metara udaljen od ulaza "Violet City". "Carmichael"-ov ulaz je miniran tridesetih godina prošlog stoljeća, a prokop je dugačak oko 50 m. Izlazeći iz prokopa ulazimo u prirodni kanal koji je na svojem najširem djelu kod ulaza zatrpan glonđama, i zove se "Rocky Mountains". On je najvjerojatnije nastavak kanala koji završava kod ulaza "Violet City". Nastavljamo širokim kanalom pod nazivom "Cleaveland Avenue", čiji su strop i zidovi ukrašeni prekrasnim gipsanim tvorevina. Najljepša od njih zove se "Four Roses" i izgleda poput smrznutih cvjetova. Ubrzo skrećemo u paralelni kanal sa uskim provlačenjima koje su nazvali "Split Rock" ("Rascijepljena stijena") i "Bare Hole" ("Ogoljela rupa"), od kojih je u ovom drugom trebalo poprilično dugo puzati. Ponovo dolazimo do "Cleaveland Avenue" u kojem oko 12 sati nailazimo na ugostiteljski objekt u dvorani "Snowball Room". U njoj se nalazi mala kantina, koja za vrijeme našeg dolaska nije bila u funkciji, i WC. Ovdje radimo pauzu od 20 minuta i užinamo. Iz "Snowball Room" krećemo dalje i ulazimo u lijepi, široki i visoki meandar "Boone Avenue" koji završava vertikalama u vis i u dubinu, i vrlo lijepim visokim dvoranama "Cathedral Dooms". Iz tih dvorana ulazimo u uže kanale koji idu gore-dolje i dolazimo do "Lions Head" ("Lavlja glava") saljeva, koji liči na razjapljene lavlje ralje, i po kojem se moramo popesti. Ubrzo opet stižemo do puzanja kroz uske prolaze "Man Hole", vrlo dugačak "Cheese Grater" ("Ribež za sir") i najniži od svih, visok svega 23 cm "No Name Pass" ("Bezimeni prolaz") koji je dobio ime zbog svih psovki koje su ljudi izgovorili dok su prolazili kroz njega. U svom 15-godišnjem speleološkom stažu nikad se nisam toliko napuzala, i to baš u najvećoj špilji na svijetu. Nakon uskih provlačenja, dalje se izmijenjuju kanali, dvorane i prelasci duž kanjona. Prolazimo "Gerta Grotto" penjući se i prolazeći preko kanjona, pa zatim "Robertson Avenue" u kojoj se nalazi najljepša gipsana ruža u špilji nazvana "Tiger Lily". Zatim su se zaredale "Nickerson Avenue" i "Fox Avenue" u kojoj smo se sastali s drugom turom i posvetili minutu šutnje svim palim američkim borcima povodom njihovog praznika "Memorial Day". Dalje se lagano penjemo kroz glonđe do najstrmijeg dijela nazvanog "Compass Neadle" ("Igla kompasa"), a koji se sastoji od okomitog provlačenja kroz glonđe. Nakon penjanja ponovo ulazimo u turistički dio koji se nalazi na potezu "Frozen Niagara" ture. Ponovo prolazimo pokraj istoimenog saljeva i sigastih ukrasa nazvanih "Drapery Room", te izlazimo na "Frozen Niagara" ulaz u 15.55. Cijela tura je dakle trajala oko 6 sati, a prijeđeni put iznosi oko 8800 m. Bus dolazi po nas u 16 sati i vraća nas do glavnog ulaza. Tamo vraćamo stvari i simpatičnim vodičima ostavljamo Danteovo pivo i Pepsi. Oko 17 sati konačno napuštamo "Mammoth Cave" nacionalni park i vozimo se prema Nashville-u, sređujući usput dojmove iz obilaska najveće špilje na svijetu.

30.5. dižemo se u 5 sati, nakon svega 4 sata spavanja, "orni i spremni za pokret". Opet se gubimo na izlazu iz hotela i hotel napuštamo u 5.30. Nakon toga se opet gubimo i po Las Vegasu pa na aerodrom stižemo u 6 sati, i to u zadnji čas. Tog trenutka započinje naša najžešća aerodromska drama do sada. Borjan odlazi vratiti auto, a ja stajem u dugački red za predaju prtljage. Borjan se vraća u pravi tren prije dolaska do šaltera, ali smo 3 minute zakasnili za prijavu. Opet problemi, samo ovaj puta sa kartama. Svaki puta je nešto drugo. Ipak se uspjevamo nekako prijaviti i odlazimo prema izlaznim vratima. Kad tamo, ogroman red za pregled ručne prtljage, a mi imamo još samo 20 minuta do polaska aviona. Borjan u tom trenutku upotrebljava sav hrvatski šarm, pa se preguravamo kroz red. Kroz detektore prolazimo 10 minuta prije leta i jurimo kao sumanuti prema pravim vratima. Do aviona stižemo 3 minute prije polaska, usprkos tome što su nas ljudi cijelo vrijeme uvjeravali da nema šanse da stignemo. Avion polazi u 6.45, a mi pokušavamo doći do daha. U Phoenix, Arizona, stižemo u 7.50. Mirno i staloženo, da ne kažem totalno pospano, tražimo izlazna vrata za let za Flagstaff, naše krajnje destinacije. U mali aviončić na propelere ukrcavamo se 20 minuta prije leta i krećemo u 8.50, ali nismo daleko stigli. Taman prije odlaska na pistu pilot je otkrio da mu jedan generator uopće ne radi, pa se u 9.10 vraćamo natrag do izlaznih vrata aerodroma uz ispriku zbog malog zakašnjenja. I tako mi čekamo na aerodromu da nas netko obavijesti o naknadnom polasku našeg aviona. Konačno nas netko oko 10 sati obavještava da je naš let otkazan. Hura! U sto muka čekamo što će nam sljedeće pametno reći aerodromski službenici, koji se nisu pokazali baš najsposobnijim. U 11.30 organizirali su neki minibus za samo 9 putnika za Flagstaff, koji je zapravo od Phoenix-a udaljen samo 2-3 sata vožnje. Ostatak putnika, nas 25, trebao je ići drugim busom u 14.30. Mi smo naravno bili u tom ostatku, mrtvi umorni i prilično iznervirani. Nakon podosta natezanja sa korisničkom službom koja nam tvrdi da se naše karte ne mogu refundirati, i uz pomoć još jednog vrlo iznerviranog lokalnog putnika, saznajemo da se pismenim putem možemo žaliti i tražiti adekvatnu naknadu za nedolazak u Flaggstaff. Tada konačno Borjan odlučuje uzeti nerezervirani auto, i nakon što smo uspjeli pronaći našu prtljagu, tek u 12.10 napuštamo aerodrom i ubrzo grad Phoenix. Vozimo se po međudržavnoj cesti I-17 kroz pustinju i kaktuse. Odlučujemo usput poslušati Danteove preporuke pa se oko 14 sati zaustavljamo kod indijanskog dvorca "Montezuma" uklesanog visoko u stijeni, izgrađenog u razdoblju 12.- 14. stoljeća. Obilazimo maleni muzej o davnom načinu života Indijanaca, a onda na 31°C obilazimo i kružnu stazu ispod samog dvorca impozantnog izgleda. U 15.10 nastavljamo vožnju po autocesti i ubrzo skrećemo za Oak Creek Canyon, još jedna Danteova preporuka. Prvo nailazimo na krasan pogled na crvene slojevite stijene s ponekim tornjićima, a zatim se zaustavljamo u Village of Oak Creek oko 16 sati. Stajemo u simpatičnom kompleksu dućana i restorana izgrađenih u meksičkom stilu i ručamo u zalogajnici sa domaćim proizvodima i domaćom hranom, te ogromnim izborom vina (našli smo čak i butelju Grgićevog Cabernet Souvignona). Prodavač je bio vrlo simpatičan, a hrana još bolja. Prva stvar koja nam je dobro sjela nakon 4 dana bila je juha od špinata, a zatim fine salatice i dobro vino. U 16.30 odlazimo dalje i ulazimo u piktoresno malo turističko mjesto Sedona, okruženo crvenim stijenama i smješteno na ulaz u još ljepši kanjon. Tu Borjan tri puta mijenja plan jer nam se ovdje jako sviđa, pa čak odustajemo od "Monument Valley"-a u državi Utah. Prodavačica nas u dućanu sa skupim indijanskim suvenirima upućuje na sve što ovdje možemo vidjeti, a toga ima puno i na fotografijama sve izgleda prekrasno. Nakon teških pregovora i prekrajanja plana u 17.15 odlučujemo otići do Flagstaff-a vratiti auto iz Phoenix-a i podići rezerviranog terenca. Vozimo se kroz kanjon koji je prekrasan: riječica i šume usred pustinje, s lijepim pogledom sa ceste. Penjemo se prema Flagstaff-u. Oko 18 sati, iznenađujuće brzo stižemo do aerodroma u Flagstaff-u, koji je puno manji i od Zagrebačke zračne luke, ima samo 2 izlaznih vrata i opslužuje samo male propelerce. Ovdje mijenjamo bezveznog Forda za Jeepa, i jako smo sretni zbog toga. Oko 19 sati, nakon što smo saznali da do Grand Canyon-a ima barem 2 sata vožnje, za što smo bili preumorni, odlučujemo pohod u Grand Canyon odgoditi za jedan dan i definitivno ostati jedan dan u Oak Creek Canyon-u. Vraćamo se prema Sedona-i, i na pola puta odlučujemo prenoćiti u praznom kampu u šumi kojeg smo vidjeli uz cestu. Oko 20 sati smo se smjestili, cijena je 18$ ali nema tuševa. Mi smo zadovoljni i odlučujemo otići rano spavati da nadoknadimo prošlu noć i da se spremimo za veliku turu za dva dan. Tempertura po noći spušta se na 12°C.

31.5. dižemo se oko 8 sati i još je uvijek svježe. Spremamo šator i u 9.30 krećemo prema Sedona-i. Zaustavljamo se nekoliko puta i fortografiramo crvene stijene koje se nalaze svuda uokolo. Budući da Amerikanci dobro naplaćuju svoju turističku ponudu moramo kupiti "Red Rock Pass" koji nam omogućuje parkiranje svuda po parku. U Sedona-i nalazimo poštu u kojoj šaljemo razglednice, te posjećujemo turistički centar gdje nas upućuju na zanimljivosti koje tu još možemo vidjeti i gdje možemo dobiti pristup internetu. Odlazimo u kićasto odmaralište u čijem sklupu se nalazi centar za eko turizam sa računalima. Tamo čitamo našu elektroničku poštu i divimo se tom čudu američke arhitekture. Oko 12.30 stižemo na jedno od predloženih zanimljivih mjesta "Red Rock Loop" sa lijepim pogledom na kanjon i riječicu s divljim kupalištem. Parkiramo auto blizu rijeke i šećemo se do njene obale, te se odlučujemo ovdje okupati. Odlazimo po stvari u auto, kad Borjan primjećuje da nam stražnja desna guma ispušta šištavi zvuk i da nam se na očigled prazni. U njoj smo našli zabijeni dugački šaraf, pa u panici tražimo alat i dizalicu. U toj potrazi Borjan uspijeva u jednom trenutku zatvoriti sva vrata auta, a on se iz nepoznatih razloga sam automatski zaključao. (Američki automobili inače mnoge stvari žele raditi sami od sebe, što Europljane nenaviknute na automatske automobile može dovesti do ludila.) Ključ je naravno ostao zaključan u autu, a mi smo se samo unezvjereno pogledavali u totalnoj nedoumici. U dvije minute uspjeli smo se uvaliti u dva problema. Sva sreća u tom trenutku naletio je ranger koji je po našim izbezumljenim pogledima odmah shvatio o čemu se radi i nazvao našu rent-a-car kompaniju i servis za provaljivanje zaključanih brava (i to postoji u Americi!). Majstor stiže u 13.20 i u manje od 10 sekundi pomoću šipke provaljuje u našeg automatiziranog Jeep-a sa alarmom! Čovjek se stvarno onda zapita čemu sva ta high-tech osiguranja kada je jedna obična primitivna šipka dovoljna da se u kratkom vremenu uđe u auto. Svi sretni plaćamo 40$ za provalu i u roku od 15 minuta sami mijenjamo gumu. Konačno odlazimo na kupanje, jer je temperatura ponovo vrlo visoka a mi smo se prilično preznojili od svega. Riječica je osvježavajuća, pa se kupamo sa patkicama, skačemo sa ljuljačke pričvršćene za jedno drvo i jašemo na deblu u vodi. Nakon zasluženog osvježenja odlučujemo se vratiti u Sedona-u i usput slikamo još crvenih stijena. Tamo stižemo u 15.15 i ručamo u nekom restorančiću, te u 16.30 vraćamo se nazad prema Flagstaff-u. Prvo svraćamo do aerodroma gdje nas na šalteru rent-a-car-a upućuju gdje možemo popraviti gumu i to na njihov trošak, vrlo ljubazno od njih. U 18.30 konačno napuštamo Flagstaff i vozimo se po lijepoj i zanimljivoj Arizoni prema Grand Canyon-u. To područje je zapravo velika visoravan koja me malo podsjeća na našu Liku. Na ulaz u park kod Grand Canyon Village-a stižemo oko 20 sati i pukim slučajem nalazimo slobodnu sobu za 99$ u jednom bungalovu. Borjan inzistira da ju uzmemo s obzirom da nas sutra očekuje vrlo naporan dan: spuštanje u kanjon i povratak natrag. Na recepciji dobivamo još potrebnih informacija uz upozorenje da naš plan baš ne ostvarimo u jednom danu jer je to vrlo opasno zbog moguće dehidracije. Samouvjereno uvjeravamo recepcionarku da smo mi spremni za to, i uz zadnje pripreme za naš sutrašnji pohod odlazimo spavati u 22.30.

1.6. dižemo se rano u 5 sati i spremamo hranu i stvari u male ruksake. Vani je svega 15°C, jer je južni rub Grand Canyon-a na nadmorskoj visini od preko 2000 m. U 5.45 odjavljujemo sobu na recepciji i tamo nam daju upute kako da dođemo do autobusne stanice za ekspresnu autobusnu liniju do početka strme staze "South Kaibab". Auto ostavljamo kod hotela koji je 5 do 10 minuta udaljen od izlaska sa staze "Bright Angel" po kojoj ćemo se vratiti i koja za razliku od "South Kaibab" ima vode. Ubrzo smo shavtili da su upute koje smo dobili netočne, i naš bus samo prolazi pokraj nas u 6 sati zbog toga što smo stajali na pogrešnoj stanici. Sada čekamo kružni turistički bus (plava linija) koji vozi do centra za posjetitelje, on stiže u 6.20. Zatim kod centra za posjetitelje lovimo zelenu liniju koja vozi do naše staze, tako da na stazu konačno stižemo u 7 sati, dosta kasnije nego što smo planirali. Nakon zadnjih psihičkih priprema uz obrok, stavljanja obaveznih šešira na glavu i uživanja u pogledu, počinjemo se spuštati u 7.15. Spuštamo se polako uz dosta pauzi za fotografiranje, ali spuštanje nije naporno a temperatura je ugodnih 20°C. Prolazimo "Cedar Ridge", gdje nam se pridružuje Amerikanka Kim i nastavlja dio puta s nama. Obilazimo crvenu stijenu "O' Neill Butte", susrećemo se s karavanom mula koje idu prema gore, te se lagano spuštamo prema "Skeleton Point". Na tom mjestu Kim nas odlučuje napustiti i vratiti se na rub. Mi nastavljamo dalje i malo strmije se spuštamo i obilazimo "Natural Arch". Nakon tog silaska dolazimo do ravnijeg dijela koji završava strmim klancem na čijem dnu teće rijeka Colorado. Na vrhu klanca na mjestu koje se zove "The Tipoff" nalazi se kućica s WC-om i telefonom za nuždu. Oko 11 sati započinjemo završno strmo spuštanje do rijeke. Staza ide cik-cak skoro bez ikakvog hlada, a temperatura postaje nesnosno vruća. Mršavu sjenu pružaju povremene glonđe pokraj staze, pa svako malo stajemo pod njima da popijemo koji gutljaj vode i zalijemo glave. Napokon nakon 5 sati spuštanja, u 12.15 dolazimo do tunela koji vodi do visećeg mosta preko rijeke Colorado.

• Silazak: staza "South Kaibab"
• trajanje = 5 sati
• duljina = 10.5 km
• visinska razlika = 1460 m
• Uspon: staza "Bright Angel"
• trajanje = 9 sati
• duljina 14.6 km
• visinska razlika 1360 m

2.6. sunce nas budi oko 6.30 sa naglim porastom temperature. Odlučujemo izaći iz vreća za spavanje i spavati još malo, pa se dižemo u 8.30. Nalazimo mjesto na kojem se može doručkovati u "Yavapai Lodge" i u samoposlužnom restoranu uzimamo veliki obrok da nadoknadimo potrošenu energiju od jučer. Oko 10 sati smo gotovi i krećemo u obilazak južnog ruba Grand Canyon-a i okolice. Oko 11 sati konačno napuštamo Grand Canyon Village i krećemo prema "Desert View" vidikovcu, usput stajemo nekoliko puta na mjestima sa lijepim pogledom na kanjon ("Grand View Point", "Navajo Point") i fotografiramo. Oko 13 sati stižemo u "Desert View" penjemo se na promatrački toranj, te uživamo u pogledu. Nakon toga krećemo dalje prema Cameron-u malom Indijanskom gradiću blizu rijeke Little Colorado. Vozimo se po arizonskoj pustinji uz Little Colorado i na par vidikovaca stajemo i fotografiramo njegov kanjon, koji je dubok možda 200 m, ali je isto tako lijep kao i veliki kanjon. U sklopu tih vidokavaca Indijanci drže štandove sa suvenirima, i u jednom od njih kupujemo drvenu figuricu mitskog grbavog svirača frule "Kokopelli"-ja. U pustinji je ponovo jako vruće, pa se nigdje ne zadržavamo predugo, a vrućine nam je ionako već dosta. Stižemo u Cameron koji ne izgleda jako raskošno i sastoji se od puno raštrkanih indijanskih kućica. Prelazimo mostom preko Little Colorado-a i vozimo se malo u krivom smjeru samo da razgledamo zanimljiv pustinjski krajolik. Dalje se vozimo cestom 89 prema Flagstaff-u i na jednom mjestu skrećemo na kružnu cestu da razgledamo još nekoliko znamenitosti Arizone. Ponovo se zaustavljamo na jednom vidikovcu i u daljini gledamo kamene stupove iz Monument Valley-a koje smo po prvobitnom planu trebali posjetiti ali ovaj puta su nam promakli. Prva znamenitost su ruševine "Citadel Pueblo", jedne od mnogih koje su ostavili Indijanci stare i do 1000 godina. U 17.15 stižemo u centar za posjetitelje "Wupatki" ruševina koje predstavljaju čitavo naselje staro 1000 godina sa zgradama (Pueblo) ugrađenim u stijenu, sastajalištima kružnog oblika poput arene, elipsastim igralištem za neki sport sa loptom i s "rupom koja diše". "Rupa" je zapravo dimnjak neke kaverne koja je vjerojatno predstavljala vezu sa svijetom indijanskih duhova. Za potrebe turizma naselje je djelomično rekonstruirano. "Wupatki" napuštamo u 17.45 i vozimo se dalje prema Sunset krateru, koji je danas ugasli vulkan. Nekoliko puta stajemo i fotografiramo brda prekrivena vulkanskim pepelom i stvrdnute tokove lave. Slikamo i sam vulkan koji je zadnji put eruptirao oko 1250. godine, a zbog žutih i crvenih boja koje ga prekrivaju dobio je i ime Sunset (Zalazak sunca). Na njega se ne možemo popesti jer je to zabranjeno zbog njegove zaštite. Zato u 18.45 dolazimo podno obližnjeg Lenox kratera do čijeg vrha vodi 800 m duga staza kroz vulkanski šljunak. Penjemo se na njega i za 10 minuta smo na vrhu odakle fotografiramo sam krater koji je već prilično zarastao. Fotografiramo i Sunset krater koji je puno viši ali u zalasku sunca njegove boje dolaze još više do izražaja. Spuštamo se prema autu i vozimo se u Flagstaff. U Flagstaff stižemo oko 20 sati i po prvi put se zaustavljamo u "Burger King"-u, da u SAD-u jednom pojedemo hamburgere koje smo do sad izbjegavali. U naš motel "Days Inn" stižemo oko 21 sat, prepakiravamo stvari za sutrašnji put kući i liježemo u 23.30.

3.6. dižemo se u 5 sati i odjavljujemo se iz motela u 5.45. Na aerodromu smo u 6 sati i sve ide vrlo jednostavno jer je aerodrom vrlo mali i na let čeka svega dvadesetak ljudi. Nema nikoga na šalteru rent-a-car-a pa papire i ključeve ostavljamo u za to predviđeni sandučić. Sva sreća let za Phoenix nije otkazan, pa poljećemo u malom propelercu na vrijeme, u 7.00. U 7.50 stižemo u Phoenix i temperatura je već 28°C. Ukrcavanje na let za New York započinje već u 8.35, ali su neka mjesta imala dvostruke rezervacije pa čekamo da se nađe dobrovoljac koji će izaći iz aviona. Zbog toga polazak kasni pa krećemo u 9.35 umjesto u 9.04. Usprkos zakašnjenju na polasku letimo oko 4 i pol sati i stižemo na vrijeme na terminal 7 JFK aerodroma u 17.15 po lokalnom vremenu. Ponovo temperaturni šok jer u New Yorku pada kiša i temperatura je oko 15°C. Čeka nas još i posljednje iznenađenje na našem putu: izgubili su naš šator još negdje u Phoenix-u. Naišli smo odmah na službenicu za prtljagu koja nas odvodi u ured za izgubljene stvari, i tamo smo predali zahtjev za povrat našeg šatora. Izlazimo iz terminala 7 i saznajemo da moramo ići na terminal 1 odakle poljeće avion za Beč. JFK aerodrom je stvarno ogroman pa se do terminala 1 vozimo lokalnim vlakom, čija je kružna pruga smještena visoko u zraku. Oko 19 sati stižemo do terminala i stajemo u red za predaju prtljage (minus šator). Imamo još tri sata do polaska ali poučeni lošim iskustvom ipak odlučujemo obaviti i zadnju provjeru ručne prtljage. Sva sreća ovaj put nemamo problema. Nalazimo naša izlazna vrata br. 8 i na kiosku sa brzom hranom kupujemo jogurt, kravlji sir i jabuke (od kojih jedna jabuka košta 3$). Dosta nam je već američke hrane i jedva čekamo da nas Austrijanci na avionu pušteno nahrane. Uz odmor, malo spavanja i prijenos uzbudljive NBA utakmice provodimo vrijeme do ukrcavanja. U 21.50 počinje ukrcavanje i više-manje krećemo na vrijeme u 22.25. Let traje oko 8 sati uz dva obroka i 4 sata spavanja.

4.6. u 12.25 po lokalnom vremenu stižemo u Beč, 15 minuta ranije a vrijeme nije ništa bolje nego u New York-u. Pada kiše i temperatura je oko 15°C. Zbog vremenske pomaka od 6 sati a izbog niske temperature, totalno smo izgubljeni i ne znamo koje je doba dana a niti godišnje doba. Ponovo sjedamo u "Johan Strauss" kafe kao i na polasku i uživamo u bečkim poslasticama. Nalazimo naša izlazna vrata i odatle zovem Tinu da dodje po nas na Pleso. U 13.45 krećemo na vrijeme malim propelercem koji povremeno poskakuje zbog lošeg vremena. U Zagreb stižemo u 14.45 sretni da smo konačno na domačem terenu. Na Plesu se javljamo u ured za izgubljenu prtljagu i obavještavamo ih o gubitku našeg šatora. Ljubazna službenica nas uvjerava da je šator već lociran i da će za nekoliko dana biti u Zagrebu. Tina i Siniša nas dočekuju i trpaju u auto, a vrijeme je isto kao i u Beču. Voze nas mami na ručak, i tamo iscrpno opisujemo sve naše doživljaje. I tako smo nakon obilaska 8 saveznih država SAD-a u samo 17 dana sretno stigli doma!!!