Krajem 60-tih i početkom 70-tih godina 20. stoljeća, razvojem
financijskih transakcija, kriptografija postaje zanimljiva sve
većem broju potencijalnih korisnika. Dotad je glavna primjena
kriptografije bila u vojne i diplomatske svrhe, pa je bilo
normalno da svaka država (ili čak svaka zainteresirana državna
organizacija) koristi svoju šifru za koju je vjerovala da je
najbolja. No, tada se pojavila potreba za šifrom koju će moći
koristiti korisnici širom svijeta, i u koju će svi oni moći imati
povjerenje - dakle, pojavila se potreba uvođenja standarda
u kriptografiji.
Godine 1972. američki National Bureau of Standards (NBS)
inicirao je program za zaštitu računalnih i komunikacijskih
podataka. Jedan je od ciljeva bio razvijanje jednog standardnog
kriptosustava. Godine 1973. NBS je raspisao javni natječaj
za takav kriptosustav. Taj kriptosustav je trebao zadovoljiti
sljedeće uvjete:
visoki stupanj sigurnosti
potpuna specifikacija i lako razumijevanje algoritma
sigurnost leži u ključu, a ne u tajnosti algoritma
dostupnost svim korisnicima
prilagodljivost uporabi u različitim primjenama
ekonomičnost implementacije u elektroničkim uređajima
efikasnost
mogućnost provjere
mogućnost izvoza (zbog američkih zakona)
Na tom natječaju niti jedan prijedlog nije zadovoljavao sve ove
zahtjeve. Međutim, na ponovljeni natječaj iduće godine pristigao je
prijedlog algoritma koji je razvio IBM-ov tim kriptografa.
DES je najpoznatiji primjer tzv. Feistelove šifre, konstrukcije koja
je imala velik utjecaj na razvoj simetričnih blokovnih algoritama.
Jedna od glavnih ideja koju je uveo Horst Feistel
1973. godine je alternirana uporaba
supstitucija i transpozicija kroz više iteracija (tzv. rundi).
Predloženi algoritam je nakon nekih preinaka, u kojima je sudjelovala i
National Security Agency (NSA), prihvaćen kao standard 1976. godine
i dobio je ime Data Encryption Standard (DES).